Danas je Đurđevdan - Sveti Đorđe

Srpska pravoslavna crkva i vernici danas proslavljaju Svetog Georgija, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru.


Prema narodnim običajima, Đurđevdan je praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre useve.

Praznik svetog Georgija, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru, obeležava se u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve i jedna je od najčešćih slava pravoslavnih Srba.

Đurđevdan se u narodu smatra za granicu između zime i leta, praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre useve.

Crkva na ovaj dan obeležava pogubljenje svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

Đurđevdan je praznik koji se odnosi na narodne običaje, od kojih je glavni pletenje venaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na reci.

Jedan od narodnih običaja je i da uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, i kapije. To se čini da bi godina i dom bili berićetni, "da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru".

Ponegde je običaj da se zelenilom kiti na sam Đurđevdan pre zore, odlazi u prirodu na "đurđevdanski uranak", na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored reke.

Na đurđevdanskim urancima mladi se opasuju vrbovim prućem - "da budu napredni kao vrba", kite zdravcem - "da budu zdravi kao zdravac", koprivom "da kopriva opeče bolesti sa njim" i selenom - "da im duša miriše kao selen".


Žene i devojke beru biljke, koprivu, kopitnjak, cisaču, đurđevak i drugo bilje, koje pletu u vence, igraju i pevaju obredne pesme, dok muškarci skupljaju vrbovo pruće i odnose na njivu. Mnogi veruju i da je dobro okupati se u reci tog dana.

Po narodnom verovanju ovim praznikom se ispraća zima i dočekuje proleće. Do tada nije valjalo spavati pod otvorenim nebom, a od ovog dana priroda se peobražava i po običaju ljudi provode noć na proplancima i planinama.

Ovaj praznik bio je i dan prolećnog okupljanja hajduka, kada su se odmetali u šume kako bi zapodenuli borbu protiv Turaka. Mnogobrojni su i običaji kod stočara.Tada se izgoni stoka na katune ili bačije, gde ostaje sve do kraja leta. Uobičajeno je i klanje jagnjeta za Đurđevdan.

Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Sve ovo čini se da bi godina i dom bili berićetni.Ponegde je običaj da se ovo kićenje zelenilom vrše i na sam Đurđevdan pre zore.

Takođe, opletu se venčići od đurđevskog cveća: đurđevka, mlečike i drugog, kojima se kite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti venci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana.
Ujutru se svi umivaju vodom: najpre deca, kako bi prema narodnom verovanju, bila zdrava kao dren, devojke, da se momci grabe oko njih, stariji, da budu krepki, a domaćin da mu kuća bude dobro čuvana.

Đurđevdan je, po narodnoj pesmi, bio je krsna slava Marka Kraljevića i vlastelina Mrnjavčevića.



Sveti Georgije ubija aždahu
Sveti Georgije se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega, stoji jedna žena u gospodskom odelu. Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je "proždirala" brojne nevine hrišćane.
Sveti Georgije ju je, po verovanju, pobedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac "neznaboštvu".
Pod pobedom koju je sveti Georgije odneo nad aždajom, verovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina posle njegove smrti i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina.
Žena na ikoni je možda i sama carica Aleksandra, žena cara Dioklecijana i veruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu.

Biografija svetog Georgija
Sveti Georgije (275-303) je živeo u vreme cara Dioklecijana, velikog progonitelja pristalica tada nepriznate hrišćanske vere.
Georgije je već u dvadesetoj godini dospeo do čina tribuna u službi cara Dioklecijana, koji je u njega polagao velike nade.
Mladi tribun, kako kaže predanje hrišćanske crkve, odvažno je stupio pred cara i saopštio mu da je hrišćanin, čime je započelo njegovo stradanje za veru.
Pod njegovim uticajem, mnogi su primili veru Hristovu, a među njima i careva žena Aleksandra.
Car Dioklecijan, osudio je Georgija na okove, tamnicu i strašna mučenja koja nisu promenila njegova ubeđenja. Osudio je na smrt odsecanjem glave i Georgija i svoju ženu Aleksandru, koja je izdahnula na stratištu pre pogubljenja.

  © Blogger templates Newspaper III by Ourblogtemplates.com 2008

Back to TOP